Sunday, December 23, 2012

Seksualna sloboda


Žozefina ima 71. godinu. Celog života živi skučena u slojevima odeće kojima pokriva svoje telo.
Naučena je da je to jedina obaveza koju ima prema njemu - da ga pokrije.

Žozefina se nikad nije dodirivala. Ona nikada nije uzela ogledalo i stavila ga među noge. Imala je često pomisli o tome ali joj je delovalo suviše bezobrazno. Plašila se da njena majka ne uđe u kupatilo u tom momentu. Plašila se da je bog ne kazni. Plašila se da je otac ne istuče. Najviše se plašila da joj se slučajno ne svidi ono što bi u ogledalu videla.
Kada je imala 28 godina doživela je prvi orgazam. Posle te noći išla je da se ispovedi.

Imala je iza sebe jedan brak i jedan razvod.
Nijedno dete.
Iz tog braka ponela je kauč, modle za kolače, (iskorišćen) brijač, požutelu venčanicu, šporet sa pokvarenom ringlom, teglu pekmeza od šljive, knjigu samopomoći u menopauzi, iznošene gaće, par slika, par razglednica, osušenu ružu i osušenu vaginu.
Nijedan orgazam.

Žozefina ima 71. godinu.
Vozi se gradskim prevozom i ne plaća kartu.
Pije kafu sa ratlukom.
Priča sa televizorom.
Ima par prijateljica sa kojima razmenjuje recepte, umrlice i par tračeva.
Misli da joj treba veštački kuk.

Uvek nosi bar tri sloja odeće.
Tri sloja griže savesti.
Tri sloja sažaljenja.

Ali se nasmeši kada u punom autobusu prdne, a niko ne zna da je to baš ona uradila.
Taj osmeh i osećaj slobode je samo njen.



Monday, October 29, 2012

žmurke

Oduvek sam bila loša u sakrivanju, žmurenju a i bežanju. Kad prođe neko duže vreme trebalo bi shvatiti da ove veštine iz detinjstva nisu zabadava. Evo na primer jedne situacije u kojoj bi se to sve lepo moglo primeniti.

Kada mi je dosadno jurim njega a ti juriš mene.

Ja se onda sakrijem od sebe, glumim drvo i puštam lišće u vetar.

On pokupi to lišće grabuljom kojom me udari u glavu. Uz osmeh.

E onda ona juri njega a on se pravi da je ona vazduh.

Ti se u međuvremenu naljutiš, pa ja zapljunem njega i jurim tebe.

Pa se uplašim da ćeš mi pobeći.

Onda mi, u isto vreme, zapljunemo njega i pomirimo se.

On tako zapljunut, bude tužan i traži pažnju.

Smeška se i gega. Puši cigaretu.

Onda svi malo žmurimo sa svojim ponosom, brojimo do 17 i ispitujemo granice svog ega.
U glavi mogu odzvanjati izjave kao što su:

Ma šta će mi to!
E baš me briga!
Evo već je prošlo.
Ako nije, sutra će.

Ujutru se svako budi u svom krevetu. Kuva sebi kafu. Stavlja hleb u usta.




Thursday, September 27, 2012

Ja ti lepo kažem a ti nećeš da slušaš.

Još jedna godina i kraj?

Da, da.

Oho, pa znači sada je pravo vreme. I kako češ,o čemu si razmišljala?

Pa ne znam još uvek iskreno... Nekako se nadam da će se već iskristalisati prave mogućnosti...

Pa jel si ti normalna!? Kako ne znaš? Pa o tome mora ranije da se misli, da se planira, da se analizira...
Pa čime ćeš da se baviš?

Mislila sam da probam možda preko da odem na neku praksu ili nešto slično.

I da ti prolazi vreme tako a? Nije ti to baš pametno.

Zato i kažem,nisam baš sigurna u ovom trenutku. I to nije gubljenje vremena.

Ej bre vidiš li ti šta se dešava? Kriza jebote, ljudi ostaju bez posla, ne mogu da podižu decu kako treba, nemaju para za more... A ti bi preko da se zajebavaš.

Neću da podižem decu, ni mene nisu nešto posebno dizali kad sam bila mala. Kažem ti lepo da ne znam još uvek. A ja bih preko i da radim i da se zajebavam.

Mnogo si neodlučna. Ne možeš tako u životu. Evo ti lepo vizitka ovog lika iz ambasade, samo se pozovi na mene i nešto će već da se sredi. Mislim posao nije neki ali bar ćeš ga imati.

Pa neću da radim u ambasadi, ne zanima me to.

Vidi, vidi, gopođicu ne zanima. Ko te bre pita šta te zanima.  Nisu danas vremena u kojima treba da se pitaš nešto. Ćuti i prihvati ovo što imaš.

Uvek su vremena da se pitaš nešto. Kažem ti da ne znam još uvek šta želim tačno. Imam neke ideje i znam šta ne želim. A svi ostali izgleda znaju šta bi trebalo da uradim.

Nemoj posle da bude Lepo si mi govorio... Zanosiš se tim svojim sranjima. Misliš da se živi od slobode i ljubavi.

Bolje od slobode i ljubavi nego od tuđih ideja o sopstvenom životu.

Draga moja, videćemo se za par godina. A ti do tada samo deli zagrljaje, piši projekte, misli na bolje sutra i budi srećna.

Dragi moj, vidimo se za par godina. Ti do tada budi vredan rob, ignoriši nedostatak svog seksualnog života, misli na to kako je lepo bilo pre 15 godina i budi nesrećan.


Wednesday, September 19, 2012

Nema smisla,prijatelju.

Pre mesec dana desila se jedna vrlo nebulozna i za mene potresna stvar.
Ostavila sam bicikl ispred svoje zgrade preko noći, vezan, i kada sam ujutru izašla čekalo me je jedno neprijatno iznenađence. Sve je uredno bilo tu osim sica. Valjalo bi napomenuti da su mi ukrali i šipku od tog sica, da se ne muči čovek pri instaliranju sedala na neko drugo vozilo.
Jedna baka koja volontira na stepeništu naše zgrade i razume se u raspored dolaska i odlaska stanara, u sadržaj kesa za kupovinu i u bračne svađe koje se u zgradi događaju, nije znala da mi kaže ko je počinio ovaj zločin.

Imala sam momenat neverice u čovečanstvo ali sam imala i neki novac pa sam otišla da kupim novi sic i da omogućim svojoj guzici da se neometano i udobno vozi ulicama našeg prelepog grada.

Pre dve nedelje desila se još jedna nebuloza.
Ostavila sam svoj bicikl u podrumu koji se zaključava i takođe njega zaključala lancem sa brojčanikom tj. šifrom. Međutim, desila se ista stvar. Ujutru mog sica nije bilo.
I da, kao što se već i zaključuje, počinilac živi u zgradi.
Pritiska svetlo koje i ja pritiskam, penje se istim koracima kojima se i ja penjem.

Baka volonterka sumnja na jednog. Mene je prvo kao nešto interesovalo da se bavim ovom istragom. Sada sam već ostala bez volje za tim.

Ono što je najstrašnije u svemu ovome je da se bajsevi i njihovi delovi kradu svaki dan.
To nije samo krađa, to je jedan ekološki zločin.
Ovde su ljudi vrlo uporni i kreativni,bar kad je otimačina u pitanju.
Ni vaša dupeta više nisu sigurna.


Thursday, August 23, 2012

buđenje

Razmišljam već neko vreme o buđenju i evo šta sve mislim o tome:

Ja se trudim da se budim.
I često se vrtim oko divljeg kestena.
I često mi padaju kukavičja jaja na glavu.
Pa sam onda ulepljena i svi mi se smeju.
A niko ne voli da se ulepi.

Ljudi se često ulepe,slepe i zalepe.
I ne znaju kada je dosta lepila.
Ne znaju ni da puste.
I onda im taj lepak uđe kroz nos do mozga.
Pa im se ljudi smeju.
A niko ne voli da mu neko uđe u mozak.


A neki ljudi su odlučili da mozak koriste samo malkice.
I onda počnu da govore ono što misle.
Pa se posvađaju sa svetom.
I onda im se ljudi smeju.
Jer niko ne voli da čuje istinu.

A istina je nekada, u stvari neistina.
Trebalo bi da s vremena na vreme to izgovorimo.
Sebi.
Pa vasioni.
Sebi.
Pa vasioni.





Friday, August 17, 2012

Himna svetim Našima i svetoj nam slobodi





Uskliknimo s ljubavlju
domoljubi pravi
naše crkve pravoslavne
ponavljaju u glavi.
Lažni venci, lažna slava,
ovce vodi zlatna krava.
Pojte im Naši
pesmu i tamburaši.

Blagodarna rasparčana
puna si ljubavi
prema svojim strahovima
a posebno pravdi.
Celo ropstvo slavi slavu
svoga oca, nikad majku.
Pojte im Naši
pesmu i tamburaši.

Da se Naša sva srca
jednom ujedine
sunce mira, ljubavi
ni tad neće da sine.
Ne živimo mi u slozi
venama se vojska vozi.
Slušaj glas svog roda
zbunjenog naroda.

Pet vekova Naši su,
inatom Naši bili.
Imena stada patriotskog
uvek su slavili.
Samo sloge svuda fali,
a sve su od sebe dali.
Pojte nam Naši
pesmu i tamburaši.

Pojte nam Naši
pesmu i tamburaši.


Sunday, August 12, 2012

Nepoznata sa dve jednačine

Nepoznato je osećanje 
kada ti na primer
galeb stane na glavu
i šapne ti iz kog pravca duva jugo.

A ti uhvatiš kormilo
i kreneš levo
pa desno
pa dva puta u vis pogledaš
i udahneš zrak.

Uhvatiš sunce za nogu
pa se malo golicate.

Iskrckaš pesak iz vilice

Pritisneš kožu a ona se crveni.

Kad je noć padaju zvezde
kada je jutro padaju zrna kafe.

Pa uranjaš u so
i samo se migoljiš.
 
Nepoznat je taj dvojaki osećaj
To je nešto slatko a slano.