Monday, October 29, 2012

žmurke

Oduvek sam bila loša u sakrivanju, žmurenju a i bežanju. Kad prođe neko duže vreme trebalo bi shvatiti da ove veštine iz detinjstva nisu zabadava. Evo na primer jedne situacije u kojoj bi se to sve lepo moglo primeniti.

Kada mi je dosadno jurim njega a ti juriš mene.

Ja se onda sakrijem od sebe, glumim drvo i puštam lišće u vetar.

On pokupi to lišće grabuljom kojom me udari u glavu. Uz osmeh.

E onda ona juri njega a on se pravi da je ona vazduh.

Ti se u međuvremenu naljutiš, pa ja zapljunem njega i jurim tebe.

Pa se uplašim da ćeš mi pobeći.

Onda mi, u isto vreme, zapljunemo njega i pomirimo se.

On tako zapljunut, bude tužan i traži pažnju.

Smeška se i gega. Puši cigaretu.

Onda svi malo žmurimo sa svojim ponosom, brojimo do 17 i ispitujemo granice svog ega.
U glavi mogu odzvanjati izjave kao što su:

Ma šta će mi to!
E baš me briga!
Evo već je prošlo.
Ako nije, sutra će.

Ujutru se svako budi u svom krevetu. Kuva sebi kafu. Stavlja hleb u usta.