Sindrom iz
detinjstva, neizlečiv. Nije dijagnoza, više posledica koja ne odlazi. Ti kažeš
Idite kući, ili ću ja da odem, a vi ostanite kod kuće, ona idu za tobom,
dignuta, kruta. Drže se za tebe, okoštavaju ti vrat, žile ne mogu da ti normalno
drže glavu. A treba ti glava uglavnom.
Molim vas me ostavite malo na miru, ja ne mogu više sa vama ovako. Boli me
vrat, stvarate mi teret. Ja bih voleo da odete na odmor, ili neko putovanje, bez mene razume se. Neretko
su baš navalentna ta ramena, uporna u svojij misiji, da ostanu gore.
Kada idem na
razgovor za posao.
Kada treba da
imam seks, a ne može da mi se digne.
Kada u horor
filmu ona poseže rukom prema kvaki od vrata, a iza vrata je uvek zlo.
Kada sam na wc
šolji i ne mogu da serem.
Kada je 10 do 6,
a ja u 6 treba da sam tamo.
Kada mi kažeš da
sam te izneverio, opet.
Kada me je
ostavila pa sam plakao i povraćao.
Kada sam uspeo, a
ja ne želim da sam uspeo jer ne mogu da uspem. Jednostavno ne
mogu, ne znam šta bih sa tim.
Kada mi je
učiteljica rekla Glup si, pred svima.
Kada mi je umrla
mama pa sam morao da idem u hitnu pomoć i u bolnicu i u opštinu i da biram
kovčeg i da objašnjavam popu da nije verovala u boga, jebiga, i da mi bude
glupo što nije verovala u boga, a ni ja ne verujem u boga a živ sam. Ona je bar
mrtva pa ne mora da se pravda, ako ima boga prihvatiće je kako god, već je
dotle došla, neće valjda nazad da je vrati tako mrtvu.
Na sahrani sam čuo da tetka Mica kaže da je kuvala najbolju kafu i da su rado
pile zajedno i da će joj to uvek nedostajati. A meni su se digla ramena, jer ja
znam da ona nije pila kafu godinama.
Kada uđem u tuš kabinu i pustim vruću vodu po
kosi i leđima, i ja kažem spustite se dole, a ona se spuste i trepere jer ne
znaju da stoje tako, ja ih onda držim rukama na silu i kao uživam. Dosta puta u
životu sam razmišljao da odem na masažu, međutim znam da ona ne vole, ja ne
volim, da ih neko dodiruje i opušta.
Kada odlazim do kontejnera da bacim đubre, a neki čovek ili žena kopaju po
njemu. I što sam stariji i kako godine prolaze, sve više ljudi kopa po
kontejneru. A ja znam da sam bacio ostatke od ručka jer sam skuvao novi. I
nisam bacio mnogo, ali šta je meni malo, nekome je mnogo. I nisam se setio da
odvojim u kesicu i da okačim pored kontejnera. Kako sam sebičan i samoživ. Baci
sada tu kesu kad već nisi uradio ono što bi čovek uradio. Baci đubre, đubre
jedno.
A nije da nikad to ne uradim, odvojim ja, nego često i zaboravim. Jer mi više
nemamo naviku da brinemo za druge ljude. Nama više ni zemljotres, ni poplava,
ni izbeglice, ni prljav grad, ništa ne znače. Ne mogu više da nas dotiču.
Moju majku poslednjih godina niko nije dodirivao, u to sam siguran. Možda kada
joj je ispao kusur u prodavnici, i neko ga je podigao i dodirnuo joj dlan. Ili
kada bi čekala red u pošti, pa se neko naguravao od iza i huktao kako nema
smisla i kako čeka već sat vremena, a sad će i pauza. Ja sam je zagrlio kada sam
joj čestitao rođendan. Ko zna pre koliko godina se poslednji put ljubila sa
nekim čovekom. Kada je umrla ja nisam hteo otvoren kovčeg. Da je ljudi dodiruju
tako hladnu i krutu. Siguran sam da to ne bi želela.
Na toj sahrani me je dodirnulo više ljudi nego ikada u životu. Moja ramena su
bila u transu i samo sam želeo da pobegnem odande. A ne mogu da odem, to je kao
da slavljenik ode sa rođendana ili mlada sa venčanja. Rekli bi da nema smisla.
Rekli bi verovatno da kakav sam ja to sin. I šta sam se tako ukočio, da se ne zna da li je umrla ona ili ja.