Thursday, April 4, 2013

leti leti leti

Strah u vezi sa golubovima počeo je još u detinjstvu.
Još kao mala sam osetila nešto vrlo jezivo kada sam imala priliku da vidim starije žene i muškarce kako hrane golubove. Par sivih primeraka se gega oko starije osobe dok ova baca osušeni hleb iz neke kese koja joj samo za to služi.
Metod hipnoze usamljenih ljudi. 
Druga stvar, postoji nešto čudno u izrazu lica osoba koje su u poziciji dobročinitelja i hranitelja životinja. Smeškaju se samozadovoljno, nekako uspaljeno. Prija im što se golubovi guraju i gaze u želji da se što više približe spasitelju sa hranom. Verni podanici. Pernati prijatelji. Jedu i vole te.
A životinje su tu dok ima hrane. Posle toga se postepeno raziđu. Odlete na svoju stranu. Dok sreću ulične hodače, gledaju ih sa očekivanjem. Kada shvate da neće dobiti komad hleba ili kokicu, javljaju svojim prijateljima u krošnjama da seru po ljudima. 
Ne može niko da mi kaže da se neki golub u svom životu nije namerno posrao čoveku na glavu.
Moram da priznam, zavidim im na toj mogućnosti.


No comments:

Post a Comment